Dolazimo iz malog mjesta Stara Gradiška, naša Zlatna Slavonija.
Moje ime je Matea, mama najhrabrije djevojčice Lucije koja se bori sa akutnom mijeloičnom leukemijom. Naša priča kreće 17.7.2022. kada se kćer probudila sa začepljenim nosom i temepraturom 37.3. Mislili smo da nije ništa ozbiljnije, jer smo se prije par dana vratili sa mora, a dan prije toga na bazenima, pa pomisliš da je tijelo malo umorno od svega. Treći dan joj je izbio plik na desnima, pomislim možda je temperatura od toga. Odvezem ju zubaru koji kaže, da to nije ništa i da samo popije sirup Brufen ako ju boli. Njena temperatura i dalje je prisutna, pojavi se jednom u danu i ne prelazi 37.5. Nešto u meni nije mi dalo mira, zovem pedijatricu. Javila mi se sestra, objasnila sam što se dešava sa mojom Lucijom. Na spomen plika na desnima, sestra je bez pregleda i bez razgovora sa doktoricom, preko telefona dala dijagnozu bolesti šaka, usta, stopalo. Meni, kao mami, osjećaj nije dao mira i samoj sebi sam ponavljala da moje dijete ne boluje od te dijagnoze, jednostavno znala sam. Stavila sam Luciju u auto i odvezla ju u hitnu. Izvadili su joj krv i napravili sve moguće što je bilo potrebno. Sutradan nas zove liječnica i govori da ima nešto u krvi i da dođemo sutra da ponove nalaze. Pitala sam ju trebam li biti zabrinuta, ona mi odgovara-Gospođo ne znam što bih vam rekla. Nakon tih riječi znala sam. Da je leukemija.
Nakon ponovljenih nalaza, krvna slika se čak malo i popravila pa je postojala mogućnost da je čak i neki virus, ali i dalje stoji da je leukemija. Liječnica mi je rekla da djeca koja dođu da im se odmah vidi da imaju leukemiju, dok kod moje Lucije nisu bili sigurni, dok nismo poslani za Zagreb, da se napravi punkcija koštane srži. Onda dolazimo do najgoreg dana u našem životu. Luciji je potvrđena leukemija. Prvo pitanje doktorima i profesoru je bilo hoće li moje dijete umrijeti. U tom stanju šoka, nevjerice vidim sliku male ćelave glavice, izmučene od kemoterapija, udaljenu od svoga doma, malo tijelo koje se bori za svoj život. Taj sami ulazak na odjel neću nikada zaboraviti. Ona jadna uplakana, uplašena, duge zlatne kose koju mazim, jer znam da će moja zlatokosa postati mala ćelavica, sestre sa smiješkom govore došla na nova curica, meni govore kako ću se brzo uklopiti i ući i njihov ritam.
Oko mene u trenutku ništa ne postoji, samo moja Lucija i ja koju želim uzeti u naručje i vratiti se našoj kući., u naš dom gdje nam je mjesto, gdje nas čeka i seka. Kad smo se smjestile, jedino o čemu sam razmišljala gdje ću biti, spavati ne mogu, ostaviti svoje zlato samo., ne mogu otići doma. Ako treba spavat ću i na hodniku, ali ju ne napuštam. Nakon nekog vremena ulazi nam u sobu jedna divna žena -socijalna radnica i kaže postoji mogućnost za smještaj. Spojena sam sa „Hrvatskom ženom“ Vinkovci. Dobila sam broj časne Mire i gospođe Jasminke. Sa časnom sa pogledala stan i naravno da sam pristala, jer sve je bolje od hladnog bolničkog hodnika.
U stanu je bilo sve što je meni trebalo pa čak i više od toga. Veliki, uredan, opremljen sa posteljinom, kuhinjskim pomagalima i još dosta toga. Mojoj sreći nije bilo kraja, jer zahvaljujući časnoj Miri , gospođi Jasminki i cijelom Društvu „Hrvatska žena“ Vinkovci ja mogu biti sa svojom kćerkom svaki dan. Ne postoji dovoljno riječi koliko sam im zahvalna za sve, spasile su me, ali ne samo mene nego i moje dijete jer zna da će joj mama svako jutro doći i biti uz nju svaki dan borbe za njen mali život koji je tek krenuo.
Lucija je djevojčica, koja je 15.8. napunila 5 godina. Trenutno završava sa 3. ciklusom kemoterapije. Do sada je sve prošlo bez komplikacija i profesor kaže da napreduje puno bolje od očekivanog. Kroz 2 mjeseca bi trebala biti transplatacija gdje će joj mlađa sestra Paula biti donor. A do tada Lucija i ja ćemo svaki dan biti skupa i boriti se kao lavice da pobjedi ovog nepozvanog gosta zvan LEUKEMIJA.
Vaše Lucija i Matea
Najnoviji komentari