Nekada je dovoljno teško samo živjeti sjećanja na te tamne dane, koji vam u potpunosti promjene život i sve njegove prioritete i vrijednosti.
Tako je bilo i nama. Dogodilo se bez ikakvog upozorenja, samo nas je pogodilo svom snagom i da smo tada imali bilo kakvo znanje o tome, opet ne bi bili spremni na ono što nas čeka. Od toga trenutka za vaše bolesno dijete i za cijelu obitelj počinje neki drugi život, ali to je prije sve drugo, a najmanje ono što bi život trebao predstavljati i biti. Tada se zapravo sruši sav vaš svijet i vi nemate izbora, nego pronaći snagu u sebi i boriti se, a ta borba ne prestaje…
Nikada neću zaboraviti trenutak kada smo dobili dijagnozu, skoro najgoru moguću i liječničke prognoze jednako teške i bolne. Tada sam se, onako slomljena, neutješna, ranjenog srca i duše pokušala pribrati i razmisliti gdje ću boraviti slijedeći dan, tjedan, mjesec. Stresno je kada vam se dijete nalazi u bolnici u mjestu gdje živite, a sve je puno gore daleko od vaše kuće. Trebate zbrinuti i drugu djecu, skuhati im obrok, poslati ih u školu, ići na posao. Teško je shvatiti običnom čovjeku koji nije proživio ništa slično, strahote koje donose teške bolesti.
Nažalost, mi nismo imali taj privilegij da u najgorim životnim trenucima barem koristimo stan, koji danas postoji za djecu naše županije i čiju kompletnu skrb vodi Društvo „Hrvatska žena“. Nismo mogli ići ni u hotel. Jednostavno si to ne možete priuštiti, jer to nisu bolesti od tjedan dana. To traje mjesecima, a nekad čak i godinama, Često govorim roditeljima da nekada nije bilo luksuza u smislu smještaja u stanu, za koji ste oslobođeni svih davanja, od plaćanja grijanja, struje, vode, stanarine. Ljudi su nekada spavali na kolodvorima, u parkovima, ulazima i podrumima običnih zgrada, a obitelj se raspadala u najgorem mogućem trenutku, jer nisu ni svi ljudi jednako jaki.
Naša borba traje i dalje, preko 15 godina, ali barem imamo taj privilegij koji su nažalost mnogi izgubili i napustili nas na tom tužnom križnom putu, punom straha, boli i patnje. Ne treba zaboraviti da borba ove djece ne prestaje ni izlaskom iz bolnice. Njih tada čeka težak put vraćanja u svakodnevnicu, nadoknađivanje školskog gradiva i povratak u normalan život. Jedan dio ove osjetljive djece i danas živi i bori se sa ne prihvaćanjem okoline i teškoćama koje bolest stavlja pred njih. Mnogi od nas roditelja pitali smo se postoji li neka dob kada je lakše prebroditi bolest, ali takvo nešto ne postoji! Ne znate je li gore da vam se to dogodi kada su još onako mali i bespomoćni, kada su znatiželjni i sve ih zanima, ili kada su već odrasli i bombardiraju vas preteškim pitanjima. Svaka dječja dob je zastrašujuća i donosi svoje strahote sa sobom.
Ako netko bolestan ovo čita, vrlo je važno da zna da su i maligne bolesti izlječive, da treba ostati pozitivan i boriti se iz dana u dan. Naš život na zemlji i tako je svakodnevna borba i kada je sve posloženo kako treba. Zato se ne treba predavati, nego imati nade i vjerovati u neko bolje sutra i medicinu koja je danas super napredna.
Ljudi trebaju više cijeniti ono što imaju i biti zahvalni na malim, ali i na onim velikim stvarima, kao što je stan u Zagrebu. Ne postoje riječi kojima se može izraziti zahvalnost na nevjerojatan rad, trud i entuzijazam Društva „Hrvatska žena“ Vinkovci. Hvala im u ime sve djece i svih roditelj koji su bili, ili će tek biti korisnici njihovog humanitarnog rada. Budite ponosne na sebe i ono što jeste!
Željka L.
Najnoviji komentari